Europski revizorski sud djeluje kao vanjski revizor Europske unije otkad je počeo s radom u listopadu 1977. godine. Jedino sjedište Suda nalazi se u Luksemburgu. Od samog je početka cilj Suda bio poboljšati upravljanje financijama Unije te pridonijeti javnoj odgovornosti u pogledu prikupljanja i potrošnje proračuna Unije, i to pružanjem jamstava i davanjem savjeta.
Potreba za vanjskim nadzorom financija EU-a
Europski revizorski sud osnovan je u vrijeme kada je Europska zajednica (preteča Europske unije) pokušavala biti demokratski odgovornija prema svojim građanima. Dvije ključne promjene bile su proširenje ovlasti Europskog parlamenta u području proračunskog nadzora te financiranje proračuna Europske zajednice u potpunosti iz vlastitih sredstava. Zajednica je postala svjesna potrebe za uistinu neovisnim vanjskim revizorom kako bi pomogla Parlamentu i Vijeću u osiguravanju demokratskog nadzora nad svojim financijama. Od osnutka Zajednice 1958. godine ovaj je zadatak obavljao mali revizorski odbor koji, kako se s vremenom pokazalo, nije imao potrebne ovlasti ili sredstva za osiguravanje prikladne revizije proračuna koji je brzo postajao sve većim.
Sud postaje „financijska savjest“ EU-a
Glavni poticaj za osnivanje Europskog revizorskog suda došao je od Heinricha Aignera, predsjednika Odbora za proračunski nadzor Europskog parlamenta, koji je od 1973. godine snažno zagovarao vanjsko revizijsko tijelo na razini Zajednice. Sud je osnovan Ugovorom iz Bruxellesa od 22. srpnja 1975. godine, a s radom je započeo u listopadu 1977. godine sa sjedištem u Luksemburgu. Hans Kutscher, predsjednik Suda Europske unije, tada ga je pozdravio kao financijsku savjest Zajednice.
Europski revizorski sud postaje institucija EU-a
Sud je zauzeo svoje mjesto punopravne europske institucije 1. studenog 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta. Dobivanjem jednakopravnog statusa kao i Komisija, Vijeće i Parlament povećala se njegova neovisnost i njegove ovlasti. Ugovorom iz Maastrichta uvedeno je ono što se otada smatra glavnom publikacijom Suda – godišnja jamstvena izjava o pouzdanosti računovodstvene dokumentacije EU-a te o zakonitosti i pravilnosti glavnih transakcija.
Sud proširuje svoj revizijske ovlasti
Uloga Suda dodatno je ojačana 1999. godine stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama koji je ponovno potvrdio njegovu neovisnost i proširio revizijske ovlasti na više područja politika. Ugovorom je učvršćena uloga Suda u borbi protiv prijevare, te je omogućeno da se Sud obrati Sudu Europske unije kako bi se zaštitila njegova prava, odnosno kako ih druge institucije EU-a ne bi kršile.
Sud započinje s bližom suradnjom s državama članicama
Ugovorom iz Nice 2003. godine potvrđeno je načelo da će Sud biti sastavljen od jednog člana iz svake države članice, te je naglašena važnost suradnje ove institucije s državnim revizijskim tijelima. Ugovorom iz Lisabona, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine, ponovno je potvrđen mandat Suda i njegov status institucije EU-a. Za Sud je važna i činjenica da su Ugovorom uvedene promjene u načinu upravljanja i nadzora nad sredstvima EU-a, i to jačanjem proračunskih ovlasti Europskog parlamenta te naglašavanjem odgovornosti država članica za provedbu proračuna.
Sud se razvija kako bi odgovorio na potrebe rastućeg EU-a
Ustroj Europskog revizorskog suda razvio se ukorak s razvitkom EU-a. Od devet članova i 120 djelatnika 1977. godine, Sud sada broji 27 članova – koji su raspoređeni u pet vijeća – i gotovo 900 stručnih i administrativnih djelatnika iz svih država članica. Kao revizijsko tijelo iste razine kao i nacionalne vrhovne revizijske institucije (VRI) država članica i država izvan granica EU-a, Sud nastoji biti predvodnik razvoja revizije u javnom sektoru, surađujući s drugim vrhovnim revizijskim institucijama na uspostavi stručnih standarda i dobre prakse rada.
Europski revizorski sud danas
Od osnutka 1977. godine Europski
revizorski sud nastoji doprinijeti poboljšanju financijskog upravljanja EU-om
izradom publikacija visoke kvalitete u kojima se odražavaju zbivanja u EU-u i
nove potrebe dionika. U tom je razdoblju EU primila nove države članice, dobila
nove nadležnosti, povećala svoj proračun te osnovala nova tijela na europskoj
razini, a sve je to Sud uzeo u obzir u svom radu te se odrazilo u
publikacijama.